Onima koji poznaju rad Andresa Serrana – a riječ je o svjetski poznatom fotografu i konceptualnom umjetniku – sigurno je trebalo neko vrijeme da se otresu nevjerice i zapanjenosti kad su novinske agencije prošlog tjedna prenijele vijest o tome da ga je papa Franjo ugostio na svečanosti u Sikstinskoj kapeli i, još nevjerojatnije, tom ga prigodom nazvao “istinskim vizionarom”.
Ovo je zaista zvučalo kao izmišljotina – jer Serrano je globalnu slavu stekao radom koji predstavlja jednu od najvulgarnijih blasfemija uperenih protiv Katoličke crkve. Njegov slavni rad “Popišani Krist” (“Piss Christ”)nastao je tako da se umjetnik pomokrio u staklenu posudu, u odležanu pišalinu umočio malo plastično raspelo pa tu inventivnu instalaciju ovjekovječio na fotografiji koju su kritičari potom na sva usta hvalili, ističući osobito dojmljivost odraza svjetla u jantarnoj tekućini u kojoj se natapao mali razapeti Krist.
Traženi umjetnik
“Ni umjetnost ni vjera ne mogu stvari ostaviti onakvima kakve jesu: trebaju ih mijenjati, transformirati, pokrenuti i obratiti. Umjetnost nikada ne može služiti kao anestetik; ona donosi mir, ali daleko od toga da umrtvljuje savjesti. Naprotiv, ona ih drži budnima”, nadahnuto je govorio papa Franjo umjetnicima koji su iz cijelog svijeta bili pozvani na proslavu 50. obljetnice vatikanske zbirke moderne i suvremene umjetnosti. Među dvjestotinjak umjetnika čiji su radovi našli mjesto u zbirci, Serrano zauzima posebno mjesto.
Rođen 15. kolovoza 1950., Andres Serrano je Njujorčanin latinoameričkog podrijetla, za sebe kaže da je kršćanin, a u svome umjetničkom radu oslanja se na tjelesne izlučevine, menstrualnu krv i spermu. Fekalije i leševi među učestalim su motivima kojima se stalno vraća. Njegov rad naslovljen “Krv i sperma III” resi naslovnicu Metallicina albuma “Load”, a slika “Mokraća i krv” je na naslovnici albuma “Reload”. Tematske cikluse portretnih fotografija snimao je u mrtvačnicama, gdje je nastao ciklus portreta mrtvorođene djece, i na odjelu hitne službe, gdje je poseban interes pokazao za fotografiranje opeklina na tijelima žrtava požara. Snimao je i njujorške beskućnike koji obitavaju u podzemnoj željeznici, a od ciklusa koje je izlagao u novije vrijeme ističe se onaj s fotografski dokumentiranom svakodnevicom “seksualno ekscentričnih” parova; u uglednom londonskom Barbicanu izložena je tako fotografija djevojke s dildom koji se sprema zarinuti u željno naguženu stražnjicu svog dečka, a tu je i fotografija muškarca koji se svinuo u kuglu u pokušaju da ustima obuhvati vlastiti penis.
Rad “Popišani Krist” nastao je 1987. godine i otad su mu se vrata galerija i muzeja diljem svijeta otvarala širom, a lijevi mediji su o njemu pisali panegirike. Godine 1999. taj je rad prodan jednom kolekcionaru za vrtoglavih 277 tisuća dolara.
Put u pakao
Ni četvrt stoljeća poslije, rad koji katolici shvaćaju kao najdublju uvredu svojoj vjeri (ali i uvredu moralu i dobrom ukusu) papa Franjo slavi kao vrstan primjer “ljepote umjetnosti koja potiče želju za Bogom i daje mu slavu”.
“Želite otkriti stvarnost također u njezinim proturječjima i u onim stvarima koje je ugodnije i zgodnije držati skrivenima. Poput biblijskih proroka, suočavate se sa stvarima koje su ponekad neugodne; kritizirate današnje lažne mitove i nove idole, njihove prazne priče, smicalice konzumerizma, sheme moći”, rekao je papa Franjo okupljenim umjetnicima u Sikstinskoj kapeli i napomenuo da, iako neki od prisutnih u svom radu znaju ući u svakojake sukobe kako bi potaknuli ljude na razmišljanje, smatra da je njihov cilj u konačnici postizanje sklada i ljepote.
Papa Franjo se u svome iznenađujuće popustljivom, milostivom pogledu na blasfemičnu umjetnost radikalno razilazi s dobrim dijelom pripadnika Katoličke crkve, a staje uz bok oduševljenim kritičarima umjetnosti koji u ljevičarskim medijima padaju u afan opisujući genijalnost ovoga djela i njegova autora. Evo citata iz jednog osvrta na “Popišanog Krista”, iz pera kritičarke Lucy Lippard. “Popišani Krist je tajanstven i predivan. To je mračno i divno fotografsko djelo na kojem maleni komadić drvenog raspela i plastično tijelo postaju doslovno velebni dok raspelo pluta, na fotografiji velikog formata, u zagasito ružičastom odsjaju koji je istovremeno i zloguk i veličanstven.”
Foto: Guliver Image
To što papa Franjo s Lucy Lippard dijeli oduševljenje ovim umjetnikom zgranulo je vjernike u Rimu. Obilje kritičnih reakcija stalo je pljuštati u danima nakon proslave polustoljetne obljetnice utemeljenja vatikanske zbirke. “Slijedite papu Franju i završit ćete u paklu”, poručuje jedan dramatični napis na portalu posvećenom vjerskim pitanjima. Kritičare je možda dodatno razgnjevilo što se Serrano nakon prijma u Vatikanu pohvalio američkim medijima da mu je papa Franjo “vragolasto namignuo” dok se u svome obraćanju umjetnicima osvrtao na kontroverznu umjetnost koja izaziva sukobe, ali istodobno u svome tobožnjem traganju za ljepotom zaziva Boga.
Bezvrijedni Bog
“Bio sam iznenađen što sam pozvan, a još više iznenađen što mi je pokazao palac gore. Bio je sjajan! I bio sam jako sretan što Crkva razumije da sam kršćanski, a ne bogohulni umjetnik. Ja sam samo umjetnik. A ako vas ‘Popišani Krist’ uznemirava, možda biste trebali razmisliti o tome što taj rad simbolizira: vrlo užasan, bolan, tragičan i neljudski način da ljudsko biće umre. I tako su razapeli Krista”, rekao je Serrano za The New York Times. Dodao je i kako se nada da će još pokoje njegovo djelo biti uvršteno u vatikansku zbirku – primjerice, prikaz Djevice Marije koja promatra mrtvog Krista u svom krilu.
Zbirka moderne i suvremene umjetnosti vatikanskih muzeja narasla je s oko 1000 djela, kada ju je sveti Pavao VI. svečano otvorio 1973., na oko 9000 danas te uključuje djela umjetnika poput Vincenta van Gogha, Francisa Bacona, Giorgia de Chirica, Lucija Fontane i Henrija Matissea.
Nisu, eto, svi oduševljeni umjetnošću kojoj je (jedini) cilj izrugati katoličku vjeru, kao što to Serrano čini u dijelu svoga opusa. Poruka koju su katolici diljem svijeta primili bila je nedvosmislena: vaš je Bog bezvrijedan, dostojan jedino prezira i ruganja.
I u mraku katkad nikne divan cvijet, kako veli pjesma, pa je tako jedna velika javna rasprava potaknuta ovim blasfemičnim umjetničkim radom proizvela i određenu korist. Krajem osamdesetih, kad je Serranov “Popišani Krist” počeo gostovati po izložbama u najcjenjenijim institucijama u zemlji, privukao je pozornost konzervativnih političara i aktivista koji su, zgroženi, zatražili da se umjetničkim radovima uperenima protiv vjerskih osjećaja građana (neovisno o tome kojoj je vjeri riječ) ukinu državne potpore. Za produkciju djela “Popišani Krist” Serrano je, naime, dobio 20 tisuća dolara financijske potpore od National Endowment for the Arts (to je federalna institucija koja dijeli novac poreznih obveznika kroz potpore zaslužnim umjetnicima, nešto kao naše Ministarstvo kulture i medija).
Govor mržnje
Financijski obilato nagrađen za uranjanje raspela u vlastitu mokraću, Serrano je najednom postao žrtva: pedeset senatora i još 150 drugih visokopozicioniranih konzervativnih političara zatražilo je peticijom ukidanje financijskih potpora za umjetnost koja krši Ustavom zajamčeno pravo na uživanje vjerskih sloboda bez diskriminacije. Velika debata koja je uslijedila pomogla je da se bolje definira područje slobode govora, govora mržnje i umjetničke slobode, odnosno da se prepoznaju polja njihova preklapanja. Serranu je rasprava donijela novi val medijske eksponiranosti, na kojemu otad surfa i koji ga je sada dovaljao i do Vatikana.
Evo nekoliko recentnih primjera umjetničkih radova kojima je “Popišani Krist” nadahnuće i ideološki srodnik.
Belgijski umjetnik Tom Herck svoje je najpoznatije djelo, ono koje ga je proslavilo, realizirao u 33. godini, što je znakovita činjenica koju rado ističe. U godini života u kojoj je Isus umro mučeničkom smrću na križu, Herck je u staroj katoličkoj crkvi u belgijskom mjestašcu Kuttekoven – razapeo kravu. Razapeo ju je nad oltarom, 200 kilograma teška životinja (odljev stvarne mrtve krave) visjela je raščetvorena u položaju koji je namjerno aludirao na prizor Isusa na križu, s otežalom glavom koja joj je smrtno klonula, trup joj se u patnji isprsio, što je umjetnika podsjetilo na slike presvetoga srca Isusova.
Godine 2010. jedna je vjernica alatom za provaljivanje rasula u komadiće litografiju naslovljenu “Zgode i nezgode romantičnih kanibala” koja je prikazivala Isusa s golemim poprsjem dok ga oralno zadovoljava neki muškarac. Autor Enrique Chagoyarekao je da je tim djelom htio izreći kritiku “korupcije svetoga od vjerskih institucija”, a usput i dati svoj komentar afere sa seksualnim nasiljem među klerom. Dok su je privodili, žena koja je uništila taj rad u muzeju u Coloradu navodno je vikala: “Kako možete oskvrnuti mog Gospodina?”
Kritika korupcije
U pregledu antikršćanske blasfemije novog doba, Leon Ferrari zauzima posebno mjesto. Taj je argentinski umjetnik baš dao na volju iživljavanju nad svetinjama katolika. Prikazao je, između ostalog, Isusa na ratnom avionu, Djevicu Mariju u blenderu, svece kako se prže na tavi. Čovjek imenom Jorge Mario Bergoglio, kojeg danas znamo kao papu Franju, zahtijevao je te 2004. da se velika retrospektivna izložba Leona Ferrarija “smjesta zatvori” jer predstavlja “blasfemični napad”. Sudac se s time složio, no prije nego što je izložba naprasno završila, grupa vjernika stigla je uništiti nekoliko djela. Drugi je sudac kasnije poništio odluku o zatvaranju retrospektive, inzistirajući na tome da je posrijedi umjetnička sloboda autora.
Godine 2010. Nacionalna galerija portreta u Washingtonu uklonila je video koji je prikazivao mrave kako se penju po raspelu, nakon što su konzervativni političari i katolička udruženja prosvjedovali tvrdeći da rad vrijeđa vjerske osjećaje kršćana. Autor David Wojnarowicz odgovorio je da video prikazuje patnju čovjeka koji boluje od AIDS-a. Godinu dana poslije, Kulturni centar u Filipinima, u Manili, ugostio je izložbu koju je reklamirao plakat sa slikom falusoidnog Isusa jednoroga. Predsjednik države Benigno Aquino III. oštro se oglasio protiv te izložbe, a vjerske grupe zaprijetile su sudskom tužbom zbog blasfemije pa je galerija odustala.
Onda, tu je i ovaj užas: umjetnik Chris Ofili, koji očito gaji demonsku mržnju prema kršćanima, ponudio je javnosti rad naslovljen “Sveta djevica Marija” (“The Holy Virgin Mary”. To je platno na kojemu je lik Bogorodice sačinjen od kolažiranih pornografskih slika, slika vagina i – slonovskog izmeta. Tadašnji gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani pokušao je povući javna sredstva muzeju u Brooklynu koji je izložio taj rad, što je pokrenulo pravnu bitku koja je na koncu dospjela sve do ustavnog suda. Muzej se u obrani pozivao na slobodu govora i dobio parnicu.
Ljevičarsko licemjerje
Jedina kazna koju je otrpio bio je performans građanina koji je na zgradu bacao gnojivo. Najnoviji primjer ljevičarskog licemjerja u kritici religije onaj je iz katoličke crkve svetog Pavla apostola na Manhattanu. Na glasu kao izuzetno “progresivna” i liberalna, ta je crkva ugostila izložbu “Bog je trans – queer duhovno putovanje” Adaha Unachukwua, koji u opisu ističe i da vrag ne postoji, osim u prethodnim verzijama nas samih; dakle, upravo suprotno onomu što Crkva dogmatski poučava. Kritike su natjerale organizatore da iz naslova izložbe obrišu prvi dio koji Boga izjednačava s osobom koja zamišlja da je rođena u tijelu pripadnika suprotnog spola, ali na apel da se o ovakvoj vrsti “progresivnosti” crkve oglasi i Vatikan nitko nije odgovorio. Papa Franjo je valjda bio zauzet druženjem s autorom “Popišanog Krista”.
***
Publika je pokazivala svoje nezadovoljstvo: Umjetnikovi radovi često su uništavani
Gnjevne reakcije pratile su gotovo sve njegove velike izložbe. Kad je 2007. javno predstavljen njegov ciklus “Povijest seksa” u galeriji u Lundu u Švedskoj, nekoliko su radova vandalizirali uvrijeđeni posjetitelji. Mediji su ih okarakterizirali kao neonaciste. Četiri godine poslije, građani Avignona izašli su na ulice i dva tjedna prosvjedovali protiv njegove izložbe u jednoj galeriji. Mediji su ih okarakterizirali kao katoličke fundamentaliste. Vandalizirani su tada njegovi radovi “Popišani Christ” i “Crkva”, ravnatelj galerije u medijima je hvaljen zbog odluke da izloži i te oštećene radove “kako bi ljudi vidjeli što su barbari u stanju učiniti”.
Od kritika se Serrano, samouki fotograf, prvo branio govoreći da mu nakana nije bila izrugati Isusa, nego ukazati na pretjeranu komercijalizaciju njegova lika u konzumerističkoj kulturi. U drugoj je prigodi pak rekao da je “Popišanim Kristom” htio napraviti ozbiljno religiozno umjetničko djelo, a jednom je pak rekao da je njime htio izraziti kritiku prema načinu na koji danas tretiramo Krista. Uglavnom, čini se da se Serrano nije dogovorio sam sa sobom što je umjetnik htio reći.
***
Da je “popišao” Muhameda, više ne bi bio živ
Obrnimo načas kontekst ove kontroverzije oko “Popišanog Krista”. Zamislimo da je Andres Serrano umjesto raspetog Isusa uronio u svoju mokraću proroka Muhameda. Kako bi “hrabri” umjetnik tada prošao? Bi li se s jednakim nadahnućem u samim superlativima o tom radu izjašnjavali likovni kritičari, bi li mu se vrata medija, muzeja i državnih institucija širom otvarala? Koliko bi dugo morao čekati na nasrtaj prvih razjarenih džihadista? Koliko bi vremena prošlo od prvog izlaganja rada do fetve? Ovo su sve retorička pitanja – jer teško je i zamisliti da bi se Serrano usudio usmjeriti oštricu (i smjer isteka svojih tjelesnih tekućina) prema svetinjama islamske ili bilo koje druge vjere osim kršćanske.
Drugim riječima, progresivna ljevica koja krvlju, spermom i fekalijama tako hrabro juriša na religiju, hrabra je isključivo onda kad je posrijedi kršćanstvo. Umjetnika koji se usude propitivati svetinje islama, pa makar to činili u rukavicama i posredno, na zapadu danas jednostavno nema. S druge strane, za tek šturi popis umjetničkih radova i projekata kojima je jedina svrha izrugivati kršćane ove stranice ne bi bile dostatne.
dnevno.hr
